Dobrovoljni programi

Provedba mjera u privatnom i javnom sektoru je ključna za učinkovito rješavanje pitanja klimatskih promjena i promicanje održivog razvoja. Iz tog razloga pojedine države provode programe izvješćivanja za emisije stakleničkih plinova. Programi su obvezni ili dobrovoljni, a provode se na različitim razinama (regionalnoj, nacionalnoj ili lokalnoj razini).

Od kraja 1990-ih pojavilo se nekoliko obveznih shema izračuna i izvješćivanja emisija stakleničkih plinova. Različiti dionici (npr. vlade, potrošači, investitori, istraživači, ekološke udruge, donositelji odluke) počeli su zahtijevati informacije vezane uz klimatske promjene. Također, nekoliko dobrovoljnih programa je uspostavljeno od strane vlada, nevladinih organizacija ili poslovnih udruženja (Izvori: WRI/WBG[1], OECD/CDSB[2]).

Na razini EU, izuzev sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, najveći napredak u izvješćivanju o klimatskim promjenama je ostvaren u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Od ostalih država koje sudjeluju u Clim'Foot LIFE projektu, Italija je uključena u dobrovoljne inicijative u privatnom sektoru, dok ostale zemlje (Hrvatska, Grčka i Mađarska) nisu imale prethodnog iskustva.

Iz tog razloga, LIFE Clim'Foot projekt usmjeren je na razvoj dobrovoljnih programa za javne i privatne poslovne subjekte za izračun i/ili smanjenje njihovog ugljičnog otiska.

 


 

[1] World Resources Institute/World Bank Group (2015), Guide for designing mandatory greenhouse gas  reporting programs and World Resources Institute (2013), Designing greenhouse gas reporting systems: Learning from existing programs

[2] OECD/CDSB (2015), Climate change disclosure in G20 countries